Doček i ostala praznovanja
Nikad nisam pravila preseke na kraju godine. Nije to datum na koji se oslanjam. Ne mogu me povesti ni mnogi medijski naslovi tipa sumirajte staru godinu, promenite u Novoj, odlučite… otpočni, kreni. Ma jok. Ja stanem.
Eto mirno stanem.
Kao i tokom svakog dana u određenom trenutku stanem i sve se jasno poređa, pregledam to, u meni se raščisti sve izvan mene i udari me slika otkud ja tu, ovde u ovom danu.
Meni ni rođendani ni praznici ne promene ništa. Čak i praznujem kad mene udari neko raspoloženje onako, došlo mi da slavim život. Da se smejem sa onim prijateljima i rođacima i decom i životinjama koji inače tokom godine dišu sa mnom isti vazduh. Pa proslavimo što smo jedni drugima takvi kakvi jesmo i što smo još uvek dobro.
Ne padam na padove i ne slavim uspehe. Sve se to sa godinama izravna. Ushićenja dolaze iznutra. Običaji čine samo svečaniju atmosferu i to nekad prija.
Nekad me iritira. Nikad nisam volela da se nešto podrazumeva. Da se ispunjava forma radi uklapanja u svet.
I nekako juče videh u Australiji devojke nose deda mraz kapice na plaži u kupaćim kostimima i mažu se kremama za sunčanje. A mene pahulje naučile da brojim novo vreme. Eh, ove godine bi mogla jedna plaža, sunce i pesak! Bar u mislima.
Evropljani će putovati na skijališta, a ja ne bih, a daleko i skupo je da otputujem u leto za praznike, avaj!
Mislim da ću zagrejati kaljevu peć do 30 stepeni i moj dress kod i doček biće u sobi, porodično u kupaćim kostimima. Mirisaćemo na kokos. Imamo i peska još sa mora.
Što, što da ne?
Skorašnji komentari