Kratki rezovi u obližnjoj radnji
Ušla ja u jednu od ovih novih varijanti šuć – muć prodavnica u kojima ima malo turskih stoljnaka, malo kineskih jastučnica, mahom domaća plastika, činije, kuhinjski asortiman, pa dečje igračke, poreklo NZNM ili ne znam, zavese malo iz indijan shop-a, malo second hand varijanta. I opstaje taj mešoviti butikić u kraju tako dve, tri godine. Nego nema više moje omiljene prodavačice.
Razgledam, sve hoću da pitam za nju.
Bojim se da ne čujem nešto što mi se ne bi svidelo, i ne znam otkud mi taj neki mrzak osećaj.
Kad u tom trenutku uleće našminkani babac, smrzla se, pa sve hukće i nešto ubrzano priča i ni minut nije prošao, već sruši keramički lepi tanjir sa slikom Deda Mraza na dnu. Krc – krc i parčići se rasuše. Babac ni kuku, ni izvinite, ni šok, već ti zaređa:
– Jebo i keramiku i plastiku bar da sam porcelan skrckala pa da platim duplo! Ovo ionako ni za šta ti nije. Hajd’ daj drugu, platiću obe ali da mi daš popust na dve!
Prasnusmo u smeh. Dade njoj prodavačica popust. Bolje da baka krene što pre kući. A da je opaka baka jeste!
Pitam ja, sad sam se otkravila, gde je moja stara prodavačica, njena koleginica. Gledam je ona sva onako lenja, usporena ali nasmejana.
– E, neko da i pita za nju, kaže ona meni. Eto vi ste je upamtili. Šta da Vam kažem optužili je da je pokrala neku trafiku, tamo se zaposlila, a nije naravno ukrala nikad ništa. Neki je klinci uveče opljačkali ali reketiraju gazdu. Gazda njoj oduzeo platu za ceo taj mesec. Ona ga tužila i vamo tamo na sudu ispade da je ona pokrala. Pri tom u drugom stanju je bila. Od stresa izgubila je bebu. U bolnici dobila neku bakteriju, lečili je. Vratila se kući, legla, zaspala i sledećeg jutra kada se probudila to više nije ista žena. To joj je bio poslednji dan kad je bila ona stara Bilja.
– Pa kako, šta se desilo ujutru?, pitam ja
– Pa znate ono, odlepila. Pije neke lekove ili vegetira ili razbija sve po stanu, beži i trči po ulicama. Viče, plače u hodniku zgrade, kažu.
– Pa što je otišla da radi u tu trafiku aman?
– Pa znate ovo drži njen muž. Ustvari, znate on nju odavno ne voli. On i ja znate, već smo duže u vezi, i ja čekam bebu, reče mi, i pokazuje mi stomak koji do tada nisam ni primetila.
Mnogo sam razjapila usta, svesna sam toga a oči su mi kao sovi, garant, srce mi stalo. Gledam je kao tupson najveći. Ona mirna. Ima onaj trudnički osmejak. Šta da joj pa kaže čovek.
– Lepo, prozborih ja. A kad ćete da se porodite?
– Za dva meseca ako sve bude u redu.
– A sa njom, Biljom šta ćete?
– Nju smo vratili kod brata i majke. U toku je razvod. Nego jeste izabrali nešto?
Ah, da, ali ne mogu ni da se setim šta sam htela. Vidim onaj tanjir sa slikom Deda Mraza, ostao još jedan, dohvatim i svom snagom ga razbijem o pod.
Ona skoči i vrisnu.
– Pozdravite mi Bilju kad vas oplete negde iz ćoška, dok onako luda vija ulicama, ako Bog da, rekoh joj i izađoh.
photo: www.etsy.com
Skorašnji komentari