I ovo su moja deca
Svet razumem tek kad se prirode ne plašim. Kad se u njoj zaprljam. Kad se u njoj pročistim. A život u gradu i betonu zahteva kiseonik. Vapi za njim. Nema tu previše objašnjavanja.
Jasna je ona – izgradi svoj vrt.
U glavi, u duši, na terasi, u bašti, na ulici, koračaj kao vrt.
Šta ja sve ne ispričah na primer, svom cveću. Kad se setim svoje sobne palme o! Čitala ja u to vreme knjigu kako muzika utiče na cveće, i kako cveće pamti i kako može da prepozna ubicu i kako koriste nekakve detektore kojima u sobi gde je počinjen zločin cveće prepozna krivca. Kuku! I krenem da puštam sa jedne strane palme Mendelsona, sa druge strane Metaliku. I razdvoji mi se palma! Pobeže kod Mendelsona na jednu stranu a onaj drugi hevi deo se nagnuo tužan, pokušava da pobegne. A ja obožavam i danas Metaliku. Krenem sa baladama ne bih li je povratila u život. Jok! Onda sam je grdila: “Nemoj da ti pustim Vagnera, pa da vidiš šta je strašno!” Opet jok! Onda sam je milovala, izvinjavala se, ujutro joj tepala uveče joj poželela laku noć, i živnu mala sobna palma.
Čudo jedno.
No nije uspela da izmeni moj muzički ukus. Ona ima svoje pravo na izbor a imam i ja.
Danas bez cveća nekako sam nedorečena. Ja obožavam cvetovima da cijučem, da ih zovem mamine lutkice, da tugujem kad se neka biljka primi pa uvene, ja stvarno padam u bedak.
Malo sam oguglala. Ali nedovoljno. Ujutro moji psi i ja onjušimo ceo vrt. Sve se ori od te buke među nama. Sitno zvecka prkos, kao slavuji pevaju ruže, šimšir zapomaže bolan je od nekog moljca i radostan je da mu milujem rane, da ga obiđemo, orah je toliko uobražen da nas gađa i zavitlava plodovima. Trava prepričava svoju noćašnju frku sa korovom. Bršnjen se ljutio sinoć što mu Nenad počupao drugara kod ograde, kaže planirali su žurku. Sve to čujemo i ja i psi. Komšija bi me udavio da i on ima taj sluh, jer on samo voli da spava i psuje.
Da nije naših lisnatih drugara, Bubika, mešanac moj slatki, koja je stara već i slepa ne bi tako lako trčkala po dvorištu. Njihovi mirisi i oblici koje oseća pod šapicama su joj prava mapa.
A meni su svi darovi koje nam je priroda dala mapa. Ona unutarnja mapa koja ne zna za kontinente, nacije i slične sikiracije.
Peti dan izazova pokrenut na: ritamdana.com
Written
on 05-11-2014