
Naglasiću odmah na početku da je roman „Svici u tegli“ prvenac autorke Slađane Kručičan a pri tom ne ostavlja taj utisak jer sa lakoćom je postavila svog junaka u okolnosti njegove životne priče u kojoj se dešava veliki preokret. On pred čitaocima, polemiše sa sobom. Sve vreme imam osećaj kao da neko iskreno, otvoreno preda mnom razgovara sam sa sobom. Niko ne zna a ja, mi, čitaoci znamo o čemu razmišlja, kako te naizgled obične stvari promišlja u sebi. Dušan je junak koji se kreće kroz život ali mnogo toga o čemu misli, ne izgovori. Mi smo ti tajni slušaoci onoga što se u njemu događa.
„Bože, samo mi maštu ne diraj. Ne bih preživeo bez toga. Bez mašte bih se osećao stvarno kao matori odrpanac. Sa njom sam sve mogao. Da otputujem gde poželim, da imam svaku ženu koju poželim. Bez mašte nisam mogao ništa.“

Pred nama spisateljica opisuje mnoge situacije u životu pravnika, koji je donekle vodio isprazan život, zapao u rutinsko odlaženje na posao, prihvatajući ekipu sa posla, običaj da se svrati u kafanu i zalije, odtetura do kuće i tako svaki dan dok vreme prolazi…i ne čeka. U romanu je potpuno dočarana ona atmosfera ugnježdenih kancelarija državnih firmi, kolega i koleginica koji se malo „muvaju“, malo druže, malo su prijatelji, malo ogovaraju… Vrlo plastično je prikazano, te ko je prošao kroz to oduševiće ga kako je verno oslikano „društvo“ u kancelarijama, a zanimljivo. Već u toj firmi ima puno likova.
Ono što je dar književnice je da usputne likove ubacuje po malo ali da ne gubi kontinuitet i svako je tu jer je potreban u priči da nešto oslika i predoči, a brojnost usputnih likova je velika i odajem priznanje koliko su precizno ubačeni u roman i svrsishodni a daju zanimljivost priči i dinamiku.
No Dušan jeste drugačiji. On ima saosećanja, njegova duša nije još sasvim utrnula u toj rutini i neostvarenosti. U srednjim godinama ima zrelost i stalni posao ali nema sreće. Zagubio je cilj, možda i nadu ali ima u njemu dubokih osećanja za sve ljude i njihove sudbine.
„Voleo sam da se pravim gluplji no što jesam. Tako sam im bio bliži. Činio sam da se bolje osećaju, a ja sam voleo da se ljudi dobro osećaju u mom društvu. Oni su u svojim glavama bivali veći, a i ja u svojoj.“
On ima to pronicljivo oko, zapažanja ali i stav da svako ima pravo na svoju različitost. U parku, tokom šetnje sreće staricu i seda pored nje na klupu. Spontanost. Kod oboje. Život je to. I šetnje i noć, i sloboda da se popriča. Iako u otuđenom svetu on nesvesno predstavlja osobu sa kojom drugi lako komuniciraju, često i otvaraju dušu. Prijemčiv je. Ume da sluša i da ne osuđuje. Starica na klupi komentariše koliko se vreme promenilo u odnosu na njenu mladost a Dušan, čovek srednjih godina je u drugačijoj poziciji od nje. Ona je živela punim životom jedno vreme posve različito i sad je mirna samo primećuje ogromne promene, ali ispunjen život je čini smirenom. On, zna i za ono nekad i prihvata sve što je u međuvremenu posve preokrenuto, devojke sve liče jedna na drugu, grad nije bezbedan i siguran, vole se slobodno parovi istog pola…On pripada generaciji koja je oslobađala i rušila tabue i morala da se prilagođava brzim promenama vrednosti. Neke od njih i nisu baš pozitivne jer krenuvši kući Dušan dobija udarac u glavu, biva opljačkan i završava u bolnici…
Nekada je potrebno da nam se loše stvari dese da bi nam se život preokrenuo. U bolnici saznaje da ima tumor na hipofizi ali naš junak je poseban. Kako on reaguje na tu činjenicu. Plaši se za svoju ličnost, da je ne izmeni operacija, on ipak voli sebe takvog kakav je.
„Još i taj tumor. Šta s tim? Ako mi i to uklone, šta će da ostane? Možda umrem. Ne dam da mi sklone to. Ne dam. Neće meni niko da prčka po glavi. Tu je haos, ali moj haos, i ja se u njemu snalazim!
Kada je Dušan promenio okolnosti i u bolnici se susreo sa drugačijim ljudima, njihovim sudbinama, život je pokazao nove kontraste. Svako završi u bolnici zbog nekog nesklada u svom životu. Bankar je lik koji je previše radio, davao sebe u poslu i nedostajao ženi i porodici. I on je tu, u maloj bolničkoj sobi spoznao kako može da dovede svoj život u ravnotežu. Dušan spoznaje da ekipa na poslu zapravo jeste ekipa koja mu je odgovarala a i on njoj samo dok je pijan. Njegov prijatelj Zoki je tu, pomaže mu, negde se izdvaja samo jedan prijatelj, koliko toliko, od čitave ekipe, kad je čovek u nedaći.
A onda dolazi ljubav. Mlada, sjajna kao zvezda. Zaljubljenost pomera sve i najveći je skretničar u našim životima. Dušan se spontano, prepušta. Oslobađa. Ne pije. Uživa ali je razlika u godinama između njega i njegove lepe Zvezde, kako je u svojim introspektivnim razgovorima naziva, ono što ga muči. I onda jedan dan, pun predivnih trenutaka on želi da sačuva, da ih pamti upoređujući ih sa onim „svicima u tegli“ koje je nekad kao dete sakupljao. Ti maleni, prolazni trenuci koji su nas činili srećnim, ta svetlost koju pokušavamo zadržati stavljajući je u teglu. Ali to je nemoguće. Ipak, ostaje samo u našem sećanju.
„Svitac – Lampyris Noctiluca
(„onaj koji svetli“, „zvezdana buba“) -insekt,
pojavljuje se i leti, u poljima, kada žito zri.
Živi samo dva meseca.“
Naš glavni junak je našao svoj smisao, uklopio se negde u stereotipnu priču na kraju. Mada mogao je i posve drugačije završiti. Autorka mu je namenila umerenu sreću ali trajniju.
Videćemo šta će nekim novim junacima udahnuti, u iščekivanju njene sledeće knjige…

Slađana Kručičan rođena je 18. aprila 1974. godine. Završila je Pravni fakultet u Beogradu. Bavila se sportom, bila je košarkaški sudija, uređivala je školske novine, pisala je kratko za jedan nedeljnik. Radila je u Institutu „Batut“. Sada radi u Vodoprivredi. Iako je oduvek volela pisanu reč, do sada nije našla vremena da se posveti pisanju. Ovo je njen prvi roman.
fotografije iz kolekcije autorke romana i odavde
Written
on 10-12-2016