Ponekad se vratim, kao detinjstvu, sveskama, starom iskusnom papiru, ‘artija je to. Ima svoj miris. Tastaturu zamenim olovkom. Prsti se vrate u onaj položaj kad palac i kažiprst stegnu mastiljavu alatku ne bi li ispisali bilo šta. I učini mi se da sam skoro zaboravila da pišem, da mi se rukopis iskvario kao da svako slovo u svoju stranu beži, kao da se u jednoj reči znakovi sklanjaju i čude jedno drugom.
Eh tastaturo, naviko. Setim se i stare pisaće mašine koja umotana u tri kese od najlona, sada stoji na vrh ormana, za uspomenu. Slike se vraćaju na dane kada sam je prvi put dobila i oduševljeno lupala svom snagom po slovnim dugmićima, pa tek onaj predivni osećaj kad završiš otkucani red, pa povučeš ručku i šinom zamahneš, rolaš onaj točak poput uzdaha i nadolazećeg udaha pred nov red i misao.
I onda se nekako vratih, stavih jednu beležnicu sa olovkom na stočić kraj kreveta. Pa kad mi nešto dođe na um da ne zaboravim, pri ruci je, brže to i zapišem.
Od kako sam se združila sa tom beležnicom mnogo toga se promenilo.
Ona je tu sa mnom kraj uzglavlja dok spavam, dok čitam, dok pušim cigaretu i sikćem, promatra iz ugla. Intima. Nekako je više od raznih dokumenata po kompjuterima i androidima, samo moja. Daleka od očiju monitora, foldera, Google špijuna i statističara…i ostalih grupacija. Usamljena i slobodna. U njoj nisu izmešani tehnologija, poslovni folderi, mejlovi, linkovi sa neta, društvene mreže. Ona je u svom miru. Beležnica iz ćoška. Kad je otvorim, ništa drugo mi ne može odvući pažnju. Ona čeka samo mene a ja joj dajem kojekakve budalaštine, smejurije i pokatkad neke čudne zapise.
Uzvraća mi: Loš ti je rukopis, ne možeš ponekad da pročitaš što si samoj sebi napisala. Vrati se krasnopisu. Pročitaj ono od pre dva, tri meseca (ako uspeš) i pronaći ćeš znakove koje si otkrivala sebi. U ranim jutarnjim satima kada si bivala još između sna i budnosti, kada si se rađala iznova u tim zorama. Znakove zabeleženih snova kada si tokom noći preznojena drhtavim rukama u beležnici ostavljala kapljice podsvesnog da ti jednom, kad prođe neko vreme budu jasnije. Znakove kada usred brisanja prozora prekineš sve da bi zapisala što ti se vrzma po glavi. Ostaviš krpu, siđeš sa stola i ostaviš umazane prozore (što te od komšiluka sram kako ga gradski smog isprlja za jedan dan a ti ga opereš jednom u mesec dana). Opišeš kako je možda dobro da između tebe i tog sveta spolja ostane dovoljan sloj smoga na staklu i one lepljive prašine sa asfalta, poput zavese mat nijanse koja te čuva na potpuno prirodan način od tuđeg virenja u tvoje prostorije.
Kao i beležnica ne mora sve osvanuti na ekranu i ne mora sve pred ljude …
Patina daje nemogućem da se sačuva i da postane oživljeno u neka druga vremena. Prava vremena.
U tebi.
Komentari na: "Imate li beležnicu?" (6)
Hvala ti za ovaj tekst ime moje. Mislila sam da sam definitivno starovremska žeMska 😀 Imam ih više; jednu pored uzglavlja, jednu u tašni, jednu kod kompa, jedna na kuhinjskom stolu…olovka pride. I džaba Keep program na mobilnom, džaba nova tehnologija kad su meni sveščice, beležnice sve moje odakle i kreće sve što pišem. Dobro je. Živele beležnice i olovke koje čuvaju izvorne misli!
Kako sam objavila ovaj tekst javilo se toliko ljudi da ih ima kao i ti više, nisam imala predstavu. Verovala sam da smo svi već na tastaturi kad ono…potpuno ste me svi iznenadili. Pozitivno.
Gomila rokovnika po stanu 😉
Nekada sam, dok sam radila u informativi, spavala sa beležnicom pod jastukom, bojeći se da mi neka ideja ne pobegne. Sada imam dve, jednu kraj računara i drugu koju premeštam iz tašne u tašnu.
Nedavno kupila novi iako trenutno aktuelni još uvek nisam popunila.. Jedan manji je uvek u torbi, da se nađe.
Beleženje me seti na pisanje sastava, hvatanje zaleta, inspiracije, po 15 minuta pre nego što bih prionula na uvod. Dve stvari su uvek bile sigurne, rečenice mi, uz svu praksu, nisu postajale kraće, a na pismenom sam uvek ostajala poslednja. Ponekad me je sramota na šta se svela svakodnevica – uželeti se pisanja, jer se sve uvek i neprestano kucka, lupa po tipkama bez kraja i konca.
Kad pomenu mašinu, setih se:
http://totallyrandombyc.blogspot.rs/2016/02/magican-dodir.html
Hvala na tekstu! 🙂
Mislim da je beležnica svojstvena veoma vrednim osobama.
Ja je nemam. Sve beležim u komp ili telefon.